Bili jednom Kralj i Kraljica. Njihovo kraljevstvo bila je Zemlja Ljubavi. U tom Kraljevstvu vladao je red, harmonija, spokoj, zajedništvo i zadovoljstvo, a kruna svega bila je ljubav, što i sam naziv kraljevstva kazuje. Čim biste, ujutro, otvorili kapke, na prozorima, neko bi vam priskočio u pomoć: «Evo, taaaako, pridržaću ti.... zakačiću ga kukicom da ga promaha ne zatvori...»... Drugo nasmješeno, prijateljsko lice mahnulo bi i doviknulo: «Dan pun ljubavi ti želim, evo, idem u pekaru, želiš da ti donesem toplog hljeba?»...
Čim bi neko uočio neku, tvoju, neispunjenu želju, potrebu...Odmah bi se potrudio da ti se želja ostvari, makar učinio i najsitniji korak da te približi tvom cilju..Koliko je ko mogao pomoći, pomogao je.. bez pitanja, bez očekivanja «revanša», bez kalkulacija u glavi... U Kraljevstvu se, svakodnevno, čuo zvonak smjeh i nazdravljanje: «U tvoje zdravlje i sreću, domaćine!», «Za sreću i ljubav mojih gostiju!»... Stanovnici Kraljevstva stalno su, jedni drugima, odlazili u goste, spravljali zajedničke ručkove, večere, organizovali plesove, društvene igre u kojima su svi dobijali. Nije bilo licemjerja, ljubomore, zlobe i zavisti.
Osmjeh na licu dolazio bi iz srca, ljubav bi došla iz duše. Nije bilo trenutka, u Kraljevstvu, kada se neko nekome ne bi osmjehnuo, kada neko nekome ne bi izjavio ljubavi ili učinio dobro djelo potaknuto iskrenom ljubavi prema bližnjemu... Bilo je, u Kraljevstvu i tuge i suza, ne samo radosnica, bilo je i neuzvraćenih ljubavi, ali prije ili kasnije baš svako bi našao srodnu dušu. Kako se ljubav neskriveno davala, tako je bilo lako uočiti ko, prema kome, gaji posebne simpatije. Bilo je lakše naći životnog sudruga nego u našem svijetu, baš zbog iskrenog iskazivanja najdubljih osećaja.
No, jednoga dana, Kralj je načuo kako svaki živi čovek ima ograničen broj osmjeha koji može pokloniti, ograničen broj puta kada smije reći «Volim te»...Shvatio je da je energija ljubavi konačna, a ne beskonačna kako se činilo...Čovjek ljubav troši davajući je drugima, a kada se isprazne zalihe ljubavi, osoba, teško oboli, a može i umrjeti!!!! Jako se zabrinuo. Razmišljao je, dugo, šta da napravi. Prestao se smješiti Kraljici, prestao ju je grliti «iz čista mira», prošao je cijeli dan da nije rekao koliko je voli i koliko mu znači. Vidio je kako se Kraljicino lice uozbiljilo, kako joj se ton glasa promjenio, vidio je kako skriva suze.
I Kraljica je, svakim danom, sve manje ljubavi i pažnje pokljanjala suprugu. Jer kada je čovjek tužan, nesretan, ventili duše, kojima propušta ljubav, zatvore se, «zatrpaju»... Kralj nije bio zadovoljan. Volio je dobijati ljubav i pažnju, veselili su ga Kraljicini osmjesi... Odlučio je potražiti pomoć Dvorskog Mudraca.
Dvorski Mudrac je odmah ponudio rešenje: proizveo je lažne osmehe, lažne činove ljubavi i napisao je priručnik kako se njima koristiti.
U Kraljevstva se proširila vijest kako nesebično davanje ljubavi i poklanjanje osmijeha oduzima dane života i kako im Dvorski Mudrac može pružiti pomoć.
Mudrac se preko noći obogatio prodavajući lažnu ljubav i priručnike.
Do tada nepoznati osećaji i stanja zavladali su Zemljom Ljubavi: ljubomora «Mislim da njoj daješ više prave ljubavi nego meni», «Poklonila si mi lažni osmeh, a njemu iskreni!!!»; strah «Šta ako mi niko nikada ne pruži pravu ljubav?!», laž «Ma, naravno da ti dajem pravu ljubav!», sumnja «Je li njegov osmjeh pravi ili ga je Mudrac tome naučio?»....
Počelo se trgovati ljubalju: «Voljeću te iskreno, ako i ti mene tako voliš!», «Pokloniću ti pravi osmijeh, ako ti meni daš djelić iskrene pažnje!»...
Više nije bilo zajedništva na koje su ljudi u, Zemlji Ljubavi, bili navikli. Počele su se formirati grupice, mala društva. Unutar grupe djelila bi se iskrena ljubav, a članovima drugog društva pružala bi se ona lažna.
Ali i unutar društva se dogadalo da se pojavi lažni osmjeh! Niko ni u koga nije imao poverenja «Voli li me zaista?», «Daje li drugome pravu ljubav?»... Mudrac je lažnu ljubav stvorio na sliku i priliku prave. Teško je, od oka, bilo procjeniti koji je osmjeh iskren, a koji lažan ... koja je ljubav prava, a koja lažna.. čuvanju iskrenih osmjeha i ljubavi samo za posebne ljude, ljudi su obolijevali. Lica su bila blijeda, oči bez sjaja, a duša, nekako, prazna. Čak se činilo kako teži oblik bolesti imaju oni koji daju više lažne ljubavi i koji, isto takvu, ljubav dobijaju.
Kralj je, i sam teško bolestan, ponovo odlučio posetiti Dvorskog Mudraca i upitati ga šta je, u tako savršenom planu, krenulo po zlu. Pretražio je cio dvorac, sve tajne odaje, ali od Dvorskog Mudraca ni traga ni glasa.
Odjednom Kralj shvati da je prevaren! Kada je malo bolje razmislio od Dvorskog Mudraca je, prvi put, čuo kako je ljubav konačna.
Odmah je dao nalog da se, u Kraljevstvu, spale svi priručnici o lažnoj ljubavi, da se iskorene svi recepti za stvaranje lažnih osmjeha i uputstva o njihovom korištenju.
Na velikoj gozbi, priredenoj u čast pravoj ljubavi, rekao je okupljnima: «Najdraži moji, živjeli smo u zabludi. Mudrac nas je zaveo i obogatio se na našoj naivnosti. No, želim da mu, bogatstvo koje je stekao, donese sreću. Želim da pronađe pravu ljubav i da shvati kako je nikakvo, materijalno, bogatstvo ne može nadomjestiti. Slobodno se volite iskrenom ljubavlju. Svaka čestica, takve ljubavi, koju poklonite bliženjemu, poput grudve je što se kotrlja niz brijeg...Postaje sve veća i veća i veća...Takva vam se vraća i ruši svaku nedaću pred sobom! Živjela ljubav: moćna i beskonačna!».
Jeste li, nekome, danas, rekli «Volim te?»
